Iz našeg ugla - KPS
Typography
  • Smaller Small Medium Big Bigger
  • Default Helvetica Segoe Georgia Times

Vladajuća  “elita”  zajedno sa svojim domaćim i stranim tajkunima očajnički pokušava da otme od naroda što je moguće više, kako bi mogla da u beskraj vlada nad nama, jer jako dobro zna da u ovom svetu ekonomska nadmoć podrazumeva i političku dominaciju. Zato nije ni čudo da je vladajući sloj je iz dana u dan sve bogatiji, a narod sve siromašniji. Dostignuta „ravnoteža“ samo pokazuje stanje u Srbiji, stanje očaja.                        

0.1 % najbogatijih srpskih tajkuna vezanih uz vlast i njhovih belosvetskih gospodara određuju sudbinu građana Srbije . Dok je najbogatijem postotku Srba u proteklih deset godina bogatstvo skočilo, svima nama se za toliko smanjilo i  sve to zahvaljujući žutoj koaliciji na vlasti. Jedna privreda u kojoj je većini građana iz godine u godinu sve gore – privreda poput srpske – ne može da bude dugoročno zdrava. Uništena industrija, a ono što od industrije radi je pod potpunim vlasništvom ili kontrolom zapadnih multinacionalnih kompanija i  njima odanih srpskih kompradora, i poljoprivreda pred izdisajem, uslovljavaju nemogućnost finansiranja društvene nadgradnje. Nekada se srpski budžet punio porezima iz dobiti najboljih srpskih firmi koje, kada su poklonjene zapadnoj ološi, računovodstvenim mahinacijama prestale da plaćaju na ime dobiti jedan jedini dinar. Evidentne dobiti su mahinacijama svelii na nulu. Ološ na vlasti ne sme ni da pisne.

Stopa nezaposlenosti, zvanično oko 25 %, nezvanično preko 30 %, urušava svaki sistem. Ovaj sistem koji se održava na narodnoj muci da bi žutom ološu i njihovim satelitima bilo dobro, pošto su ispoštovali volju zapadanih gospodara da građane Srbije pretvore u roblje koje za nadnice koju dobijamo nemamo dovoljno ni za golo održanje života. i sključiva je odgovornost političkih i moralnih nakaza koje vladaju Srbijom od 2000.god., a koje su od jedne industrijski srednje razvijene zemlje, isključivo svojom voljom, pretvorili građane u gotovo besplatnu radnu snagu. Čak i tako bedno plaćeni, nemamo posla, jer aktuelni vlastodršci svojom idiotskom ekonomskom politikom uništavaju i ono malo radnih mesta kaja su još preostala. Uništena industrija i poljoprivreda na izdisaju ne mogu više nikoga da zaposle.

Privreda koja je banditskom privatizacijom poklonjena skotovima na i  oko vlasti kao i  belosvetskoj ološi uništila je mogućnost ekonomskog opstanka građana Srbije, čime celokupno srpsko društvo tone u beznađe. Dovoljno je reći da je vrednost društvene imovine svih građana Srbije u minimalno procenjenom iznosu od 150 milijardi evra poklonjena i  podeljena za oko 800 miliona evra neljudima na i  uz vlast. Kriminal koji je uništio zemlju veći je i  od bilio kojeg rata. Ne zaboravimo da je stvarni BDP Srbije oko 20 milijardi evra.

Najava ekonomskog ološa na vlasti kako će strane investicije podići ekonomski rast Srbije je najobičnija laž. Sva empirijska istraživanja ekonomskih stručnjaka ukazuju na obrnutu proporciju. Što su strane investicije veće, to je ekonomski rast dotične zemlje manji. Ovaj naizgled paradoks ima svoje logično objašnjenje, a to je da je priliv kapitala mnogo manji nego odliv istog. Kao što kaže prof. Jovan Dušanić :

„Iskustvo zemalja koje su uspešno modernizovale svoje privrede pokazuje da je jedan od važnijih elemenata njihovog uspešnog razvoja krije u kompetentnoj, odgovornoj i efikasnoj vladi koja je aktivno podržavala stvaranja jakih domaćih kompanija i banaka i pospešivala čvrstu spregu među njima, postavljala na ključna mesta u državi i privredi stručnjake koji su činili autentičnu nacionalnu elitu (a ne kompradorsku kvazi elitu), te se prevashodno oslanjala na domaću štednju.

Nažalost, Srbija je posle petooktobarskog prevrata (2000) prihvatila neoliberalni program ekonomskih promena (takozvani Vašingtonski dogovor) koji je vodio brzom urušavanju, ionako slabašne, srpske privrede. Ovim programom Srbiju (kao i druge postsocijalističke zemlje) trebalo je lišiti vlasništva nad resursima kojima raspolaže i dovesti je u takvu dužničku zavisnost (dužničko ropstvo) da bude bespogovorni poslušnik moćnih i bogatih, a ovaj prostor je tretiran, pre svega, kao izvor jeftine i obespravljene radne snage, te tržište za proizvode i bankarske usluge zapadnih zemalja.

Zbog brzog urušavanja srpske privrede inostrani investitori su veoma brzo po bagatelnim cenama pokupovali najatraktivniji deo srpske privrede (pivare, cementare, telefonija, fabrike duvana i slično), a za inostrane investitore su stvarani i izuzetno povoljni uslovi za osnivanje banaka (u Srbiji su domaće banke zatvorene da bi se raščistio prostor zapadnim bankama) i velikih trgovinskih lanaca kako bi mogli da uspostave kontrolu na lokalnom tržištu koje postaje monopolizovano ili kartelisano. Zbog toga vremenom cene proizvoda i usluga beleže stalni rast, a broj zaposlenih i njihove plate stagniraju ili čak opadaju, a ogromne profite koje ostvaruju inostrani investitori neoporezovane (veštim manipulacijama – kreativno računovodstvo) iznose iz zemlje.

Da bi se smanjio ogroman broj nezaposlenih, inostrani investitori se žele privući po svaku cenu, pa im država daje ogromne povlastice – direktne novčane subvencije (do 10.000 evra po svakom zaposlenom, a prosečna mesečna plata zaposlenog u tim preduzećima kreće se od 150-200 evra), besplatna lokacija sa urađenom infrastrukturom, poreske olakšice, niže cene usluga javnih preduzeća, slabija ekološka zaštita, liberalno radno zakonodavstvo i slično.“

Ništa od toga ne bi trebalo da nas iznenađuje – jednostavno, to se dešava kada se u jednom društvu distribucija bogatstva izvitoperi. Bogati ne moraju da se oslanjaju na državu da im obezbedi posao, ili obrazovanje, ili zdravstvenu negu, ili ličnu bezbednost . Sve ovo mogu i sami da kupe. U tom procesu, oni se sve više udaljavaju od običnih ljudi i gube svaku vrstu saosećanja koju su možda nekad imali. Zabrinuti su i zbog jake države, države koja bi mogla da iskoristi svoju snagu za ispravljanje neravnoteže, da im oduzme deo bogatsva i da ga upotrebi na opšte dobro. Upravo zbog toga, država Srbija ne postoji u mnogim sferama od javnog interesa kako bi Srbija i  dalje bila raj za neoporezovani profit. Najveća i  najbolja srpska preduzeća koja su pre privatizacije punila srpski budžet, sada ne uplaćuju ni dinara jer ne prikazuju nikakav dobitak na kraju poslovne godine.

Posebana priča su potkupljena bagra iz brojnih sindikata pod direktnom kontrolom vlasti, a koji nikada neće stati uz radnike.

Kada samo pogledate obim bogatstva koje kontroliše vlast i  oni koji zavise od ove vlasti u ovoj zemlji, nameće se zaključak da je naša rastuća nejednakost karakteristično srpsko dostignuće – krenuli smo sa kraja kolone, ali smo sada šampioni u nejednakosti. i  čini se da ćemo ovo dostignuće i ubuduće izgrađivati, jer su sile koje su ga omogućile sve snažnije. Bogatstvo donosi moć, koja donosi još veće bogatstvo.  Korporacije danas mogu da kupuju države i  državne funkcionere, otklanjajući tako bilo kakva ograničenja u ntrci za što većim profitom.. Lično i političko danas se savršeno podudaraju. Nejednakost U Srbiji deformiše naše društvo na svaki mogući način. Recimo, dobro je dokumentovan efekat „stila života“ljudi izvan najbogatijeg procenta koji troše više nego što zarađuju, gradeći lažni standard na kreditima koji mnogi neće moći da vrate.

Pravila globalizacije takođe su skrojena da idu na ruku bogatima: ona podstiču države na konkurenciju u preduzetništvu, što spušta poreze za korporacije, slabi zaštitu zdravlja i životne sredine i podriva ono što smo nekad smatrali „osnovnim“ pravima radnika.

Voditi računa o interesu svih ostalih – drugim rečima, o zajedničkom dobru – zapravo je preduslov za ličnu dobrobit. Ovo nije samo idealistički san, ovo je uvod u nužnost promene drustveno-ekonomskog sistema: kad vodiš računa o drugome, to nije samo dobro za dušu – to je dobro za posao.

 Upravo zbog svega toga kapitalizam je kao sistem na izdisaju. Treba ga šutnuti u guzicu i izbaciti iz naših života, ako hoćemo da živimo kao ljudi. Skotovi na vlasti nam nameću svoje mišljenje, bez ikakvih stvarnih argumenata u vidu činjenica ili bar statističkih podataka koji su lako proverljivi. Sva ova farsa oko pridruživanju Srbije Evropskoj Uniji je najobičnija opsena koja ima za cilj anesteziranje celokupnog društva koje tone u sve dublje siromaštvo, dok se onaj 1 promil na vlasti i uz vlast enormno bogati.

Najbogatiji procenat ima najbolje kuće, najbolje obrazovanje, najbolje lekare i najbolji stil života, ali izgleda da jednu stvar novac ne može da kupi: razumevanje da njihova sudbina zavisi i od toga kako živi nas 99,9 posto. i storija nas uči da najbogatiji deo društva to na kraju shvati.  Shvati, ali prekasno.

Dođite i  pridružite nam se. KPS je ovde zbog vas.