Socijaldemokratija ili tajkunska levica

Na isti način kako je 1054. godine došlo do podele hrišćana na rimokatolike i pravoslavce, tako je i Manifest komunističke partije Marksa i Engelsa 1848. godine razdelio levicu na dva nepomirljiva tabora: socijaldemokrate i komuniste. Svaka strana je krenula svojim istorijskim razvojem. Komunisti u borbu protiv buržoazije, socijaldemokrate na izbore sa buržoazijom, prvo kao nekorisne galamdžije, a posle kao neophodni faktor održanja kapitalizma.
Samo sedamdeset godina nakon Manifesta u carevini Rusiji, na vlast dolaze komunisti, sovjeti, zavodeći pri tom društvene reforme bez presedana za ondašnji svet. Sprovode se drastične socijalne reforme uvođenjem besplatne zdravstvene zaštite, sistema opšteg, obaveznog, penzionog osiguranja za sve zaposlene, besplatnog školstva na svim nivoima, sprovodi se program masovnog opismenjavanja stanovništva…
Ali ni ekonomske reforme nisu manje revolucionarne: zakonom se ukida kmetstvo i zabranjuje robovski rad (bez novčane naknade) i rad dece, sprovodi se nacionalizacija finansijskog, industrijskog i poljoprivrednog sektora u cilju likvidacije eksploatacije radničke klase, sprovodi se, prvi put u istoriji, planska industrijalizacija čitave zemlje, uvodi se osmočasovno radno vreme…
Političke reforme su promenile lice evropskog kontinenta: proklamovano pravo na samopredeljenje naroda iskoristili Finci, Estonci, Letonci, Litvanci i Poljaci, u isti rang sa Rusima dovode se neslovenski starosedelački narodi Sibira, ruskog Dalekog istoka...











