28
čet, mar

Analize
Typography
  • Smaller Small Medium Big Bigger
  • Default Helvetica Segoe Georgia Times

TENKOVI_ocp_w380_h300Dva uzastopna Jugoslovenska rata, koji protekoše na naše oči 90-ih godina, predviđali su već ružnu ulogu SMI, koja su istupala u jugoslovenskoj krizi kao glavno oruđu prinudog zaglupljivanja javnosti. Kada su SMI proglašavali krivcem za rat jednog-dva čoveka (nevažno; Klintona sa Monikom, kako to čine naše "patriote", ili Miloševića, kao zapadna SMI i naši neoliberali) – oni spuštaju gledaoca ili čitaoca do nivoa razvoja nepismenog i zaboravnog ruskog seljaka sa početka XIX v., koji je verovao da je Napoleon Antihrist.

Sramota je za novinare, koji na pragau XXI veka pokušavaju nagovoriti auditorijum, da najmoćnija vojna mašina u svetu NATO može biti pokrenuta samo radi toga, samo se kazne jednog-jedinog čoveka – Miloševića, i da je na Zapadu sve do tog stepena vodili računa o novcu, da su radi kažnjavanja jednog jedinog čoveka spremni baciti niz vetar desetine milijardi dolara. Sramota je za novinare, koji ubeđuju auditorijum, da je Milošević – "diktator" i "fašista", iako je Milošević izabran na opštim izborima i u uslovima njegove "fašističke diktature" pre 20 godina 20 hiljada opozicionara je, udruženim snagama pokušalo na juriš da zauzme zgradu Državne radio-televizije, Parlamenta u MUP-u "fašista", Milošević nikooga nije predao na sud, a one, koje je zadržao, oslobodio je! A pre svega 4 godine opozicija je kod "fašiste", Miloševića opozicija je u Beogradu organizovala neprekidne mitinge – što se završilo time, što su jednoga od lidera opozicije pozvali u vladu! Pravi fašista bi već odavno poslao sve demonstrante u koncentracioni logor, a neke bi kao opomenu ostalima streljao postrojivši ih uza zid (Pinoče, je naprimer, postupio upravo tako, ali Pinoče, ako je verovati novinarima – nije fašista nego borac za demokratiju). Zaista uzroci Jugoslovenskog rata, su kao i obično ekonomski. Svi pismeni stručnjaci to znaju. 

MMF kao detonator Jugoslavije

Stvarni inicijator Jugoslovenskih ratova je MMF. Iz nekog razloga se smatra, da je MMF takav ekonomski bog, sveznajući i koji nikada ne greši, iako postoji mnoštvo suprotnih dokaza. Narimer, program "ekonomskog ozdravljenja", koji je MMF nametnuo Ruandi je doveo do kraha ruandsku privredu i masovnog krvoprolića između tutsi i hutu, koje je odnele živote više od miliona ljudi. "Salinastrojka" koja se sprovodila u Meksiku pod rukovodstvom MMF-a je dovela do čuvenog finansijskog bankrota, za likvidaciju čijih posledica u poslednjih pet godina je Meksiko morao "upumpati" 92 milijarde dolara. Indonezija je od 1992 godine uredno preorjentisala svoju privredu po receptima MMF-a – do čega je to dovelo, svi su videli. Još ranije su se potpuno analogno razvijali događaji u Brazilu, gde je poslednja ratna vlada, koja je bespogovorno izvršavala sve direktive MMF-a, dovela privredu u đorsokak i izgubila vlast.

Jugoslavija je bila prva zemlja "istočnog bloka", koja je počela prestrojavati svoju privredu po receptima MMF-a (još od 1980 g.). upravo je MMF zahtevao od jugoslovenskog rukovodstva da odustane od "socijalističkih planova" izjednačavanja privrednog razvoja svih regiona zamlje, što je lišilo tradicionalno zaostalo Kosovo Velikih državnih dotacija i dalo mogućnost tada hodžističkoj Albaniji da iskoristi nezadovoljstvo lokalnog stanovništva "novom ekonomskom politikom" za stvaranje na Kosovu albanskog staljinističkog podzemlja. Prva kosovska kriza izbija 1981 g., kada je staljinističko podzemlje podstaklo teror protiv nealbanskog stanovništva i isprovociralo ulične sukobe. Ubijeno je oko 30 ljudi, 20 hiljada srba, crnogoraca i jevreja je izbeglo sa Kosova.

Do 1984 g. Državna bezbednost je uništila 3 podzemne staljinističke "komunističke partije" na Kosovu i plus podzemnu hodžističku organizaciju "Put ka slobodi". Sve to je koštalo jugoslovensku državnu blagajnu sume, jednake 70% kredita, dobijenih od MMF-a. Još skoro 25% je otišlo na otplatu usluga eksperata MMF-a! Završilo se time, što je, 1986 g. MMF uspostavio nad jugoslovenskom privredom potpunu kontrolu. Neprihvatanje "izjednačavanja" sada izaziva nezadovoljstvo u Srbiji, jer je pojačalo zaostajanje te republike za Hrvatskom i Slovenijom, industrijski najrazvijenijim. Tako je MMF ponovo oživeo srpski nacionalizam u Jugoslaviji (sa kojim se Tito – hrvat po nacionalnosti nemilosrdno borio, sve do iseljavanja srba iz drugih republika). I upravo je po savetima MMF-a Milošević odgovorio na novi talas nasilja na Kosovu 1988-1990 g. donošenjem ustavnih amandmana, koji su ograničili prava autonomnih pokrajina u poređenje sa republikama: bez toga je bilo prosto nemoguće sprovesti politiku MMF-a – rukovodstvo Kosova je otvoreno izjavilo, da takva politika protivureči jugoslovenskom ustavu.

Na zahtev MMF-a jugoslovenska vlada je 1989 g. donela zakon o privatzaciji. Kako se ispostavilo kroz dve godine, privatizacija je bila obavezan uslove "doktrine Nouva – Hou", čiju je vitalnost MMF proverio na Jugoslaviji.

"Doktrina Nouva – Hou"

"Doktrina Nouva – Hou" je razvijena 1982 g. i postavila je sebi za cilj "likvidaciju ekonomske i vojne moći višenacionalnih država istočnog bloka".

Doktrina je pretpostavljala: stavljanje pod kontrolu i pod uslove MMF-a tržišnih mehaizama tih zemalja, sprovođenje privatizacije i otvaranje privrede tih zemalja za zapadni kapital uz istovremeno očuvanje tehnološkog zaostatka za vodećim zapadnim zemljama. Po mišljenju autora "doktrine", to je moralo za sobom povući (postupno):

u politici:

a) preporod ili likvidaciju vladajućih komunističkih partija,

b) kao rezultat toga nastanak ideološkog vakuuma,

v) permanentnu državnu krizu;


u društvenom životu:

a) dezintegraciju društva na osnovu rasta tržišnog egoizma stanovništva (raspadanje društva na suprotstavljene slojeve, grupe, statuse, krugove),

b) pojavu međuetničkih, međukonfesionalnih, teritorijalnih, klanskih i socijalnih konflikata sa perspektivom njihove militarizacije;

u ekonomiji:

a) porast inflacije,

b) industrijski pad i tehnološki regres i, najzad,

v) nepovratno podrivanje industrije i odbrambene sposobnosti.

U pravom smislu reči bile su samo tri "višenacionalne države istočnog bloka" : Jugoslavija, SSSR, NRK. U Jugoslaviji "doktrina Nouva – Hou" je nejblistavije izvedena, što govori o izuzetno visokom profesionalnom nivou autora doktrine. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija se raspala potkopana "tržišnim egoizmom". Ali sa Srbijom su nastali problemi.

 "Otvaranje" Srbije vojnim putem

Zakon o privatizaciji je donesen u SFRJ 1989 g., ali on nije udovoljio zapadnom kapitalu, budući da se praktički nije svodio na bilo koje pokušaje zapadnih banaka i kompanija da uzmu pod kontrolu Jugoslovensku privredu. Zato su Jugoslaviju morali razbiti. U bivšim jugoslovenskim republikama privatizacija je krenula na temelju, novih, republičkih, zakona. U Hrvatskoj i Sloveniji ti zakoni su u potpunosti zadovoljili Zapad. Glavni pretendent za preuzimanje hrvatske i slovenačke privrede bio je nemački kapital – i danas se praktično sva privreda Hrvatske i Slovenije (direktno ili indirektno) kontroliše nemačkim kapitalom. Pri čemu su vrlo često nemački koncerni, kupivši hrvatska preduzeća, zatvarali ih, očuvavši samim tim radna mesta za jednoprofilna u pravom smislu reči nemačka preduzeća – i na taj način veštački preterano povisili cena roba tih preduezaća na međunarodnim tržištima. Tako sada stoje po celoj Hrvatskoj zatvorene fabrike – koje su već odavno opljačkali i demontirali lokalni meštani, koji su ostali nezaposleni.

Međutim srpski republički zakon o privatizaciji 1991 g. je postavljao garancije od takvog razvoja događaja. Po tom zakonu, orjentisanom na stvaranje "narodnog kapitalizma u Srbiji", zapadni kapital je mogao računati samo na 10% kapitala privatizovanog preduzeća, zapadne korporacije su bile nezadovoljne tom okolnošću, ali formalne pretenzije prema zakonu nisu mogli pokazati, pošto je on spolja zadovoljavao sve uslove MMF-a: glavnina privrednih subjekata Srbije je transformisano u privatna (u akcionarska društva).

To, što je u Srbiji bio donesen upravo takav, a ne drugi zakon nije zavisilo od Miloševića. Većina preduzeća u SFRJ su bila preduzeća kolektivnog oblika svojine (svojine radnih kolketiva). Upravo su se ti vlasnici (radni kolektivi) i izjasnili protiv drugih varijanti privatizacije. Dobili su to, da njihova kolektivna preduzeća budu pretvorena u AD, u kojima su radni kolektivi postali vlasnici akcija. Faktički se promenio samo oblik vlasništva, ali ne i suština. Protiv pretvaranja svojih preduzeća u klasična privatna jugoslovenski radnici su odlučno ustali, pošto je Jugosalvija u suštini uvek živela po tržišnim zakonima – i radnici su znali, da je prvo, što će učiniti novi vlasnik-privatnik –redukovati radnih mesta, srezati plate i socijalne povlastice (tako se i desilo u Hrvatskoj i Sloveniji).

Osim toga, jugoslovenski ranici su dobili, da u zakonu bude utvrđen princip posebne dobrovoljnosti procesa privatizacije (država je mogla prinudno privatizovati samo ona kolektivna preduzeća, koja su se našla u poziciji bankrotstva).

Kao rezultat toga si 1997 g. Udeo kapitala privatnih preduzeća u srpskoj privredi je iznosio samo 4%! Zapadne korporacije nisu dobile praktično ništa, iako je, naravno, zapadni kapital neuporedivo moćniji od srpskog.

123107_rtb-bor_kfMeđutim, postoje sektori srpske privrede, o kojima odavno mašta zapadni, naročito nemački i američki, kapital. To je, naprimer, ceo kompleks industrije bakra Srbije. Bakar je danas najpotrebnija sirovina za elektronsku industriju koja se brzo razvija u Nemačkoj. Za Nemačke koncerne srpski bakar (uzimajući u obzir smešne transportne troškove i mogućnosti plaćanja srpskim radnicima veoma niske plate) – to je "zlatni rudnik", koji je istovremeno omogućio uvećanje profita za 520-550%! Ali srpsko zakonodavstvo nije dalo nemačkom kapitalu da prigrabi srpsku industriju bakra.

Drugi primer. Na Kosovu leže najveće u Evropi (a po mišljenju stručnjaka, i u Evroaziji uopšte) istražene zalihe visokokvalitetnog kamenog uglja. Oni se ne eksplatišu, pošto je to ekonomski nerentabilno u uslovima, kada u Evropu stiže cevovodima jeftina ruska nafta i gas. Ali ako taj naftni kanal iznenada presuši – to će onaj ko bude vladao Kosovom, diktirati pravila igre celoj evropskoj energetici. Po današnjem zakonodavstvu, zapadni kapital ne može kupiti rudna bogatstva na teritoriji Srbije – rudna bogatstva uošte nisu objekat privatizacije (isto kao monopoli na prirodu).

Prirodan izlaz za zapadne monopoliste je smeniti vlast u Srbiji. Zakonskim putem to im nije uspelo da urade – srbi su na izborima glasali za Socijalističku partiju. U ne malom stepenu, glasajući za socijaliste, srbi su glasali za onaj projekat transformacije svojine, pri kome će radni kolektivi, u ovom ili onom obliku (u kolektivnom ili akcionarskom) ostati vlasnici svojih preduzeća. To jest Milošević tu apsolutno nije imao nikakve veze s tim. Sam po sebi Milošević je bio tipični partokrata, kakvih smo se mi nagledali i kod nas u zemlji. Lično Milošević, koliko se može suditi, ništa nije imao protiv takve privatizacije, koja bi odgovarala Zapadu (porodica Miloševića je porodica milionaera i privatnih vlasnika). Ali on je prinuđen pridržavati se zvanične partijske linije po pitanjima svojine, a Socijalistička partija se ne može odreći te linije, ne rizikujući da izgubi većinu svojih članova i podršku svoga biračkog tela – radnika kolektivnih preduzeća. Nije slučajno u poznatim akcijama protesta u Beogradu pre nekoliko godina u glavnom učestvovali studenti, sitni trgovci i predstavnici humanističek inteligencije, ali ne radnici. Radnici su znali, ŠTA su dobili po zakonu o privatizaciji, a evo studenti i inteligencija (novinari, u prvom redu), nisu kolektivni vlasnici, naivno su mislili, da ako smene vlast – svi će postati milioneri. Razumljiva zabluda: kod nas, setite se, novinari su se takođe nekada derali "napolju" i proslavljlai "vaučerizaciju" – a sada prosjače od države dotacije i žale se na "socijalnu nezaštićenost"

To, što smo gledali na Balkanu, je pokušaj da se "otvori" za Zapad privreda Jugoslavije metodama sile. To je čudovišan regres međunarodnih odnosa do nivoa sredine XIX v., kada je Zapad tačno takvim istim metodama "otvorio" za sebe Kinu – posredstvom "ratova za opijum"

Uklanjanje konkurenta

Postoji još jednan ekonomski uzrok Jugoslovenskog rata. Aviajcija SAD, je uništavajući preduzeća na jugoslovenskoj teritoriji, ne samo uništila ono, što nisu dali kupiti američkom kapitalu, nego i uklonila konkurente tog kapitala. Samo se time može objasniti, zašto su sa takvom brižljivošću avioni NATO-a uništavali juoslovensku duvansku industriju. Jugoslovenski duvan je uspešno kunkurisao sa zapadnim proizvodima u Istočnoj Evropi (naročito) u Sredozemlju. Sada je taj uspešni konkurent uništen.

Malo ko kod nas u zemlji zna, ali još 80-ih godina jugoslovensko putnički automobil "jugo" imalo veliku popularnost u SAD. "Jugo" je imao reputaciju izuzetno pouzdanog i ekonomičnog vozila, koji košta po američkim standardima, – suve kopejke (SFRJ, je zainteresovana za zapadnu valutu, prodavala "jugo" u SAD po cenam nižim nego u samoj Jugoslaviji). Amerikanci su stajali do kraja dugo-dugo u redovima za to, da bi kupili "jugo"! Automobilski lobi u SAD bio je u histeriji: "juga" su zajedno sa japanskim automobilima smatrali glavnom pretnjom američkoj automobilskoj industriji. Prodavač "juga" u SAD je kompanija "Global motorz", koja je pripadala jugoslovenskoj fabrici "Crvena zastava", se obogatio i razvijao žestokim tempom, vodeći predstavnici američkog establišmenta smatrali čašću sarađivati sa "Global motorzom". Sam Lorens Iglberger (koji je postao kasnije državni sekretar za vreme predsednika Buša) ušao u upravu "Global motorza"! Čim su protiv Jugoslavije uveli sankcije – "jugo" je nestao sa američkog tržišta, grandiozni računi "Global motorza" su zamrznuti. Američki automobilski lobi, nije uspeo potisnuti jugoslovenske konkurente ekonomskim putem, potislnuli su ih političkim. Sada, kada su fabrike, koje proizvode "jugo", porušene bombama, pobeda je postala konačna. Sporazumno su američke automobilske kompanije su značajno sankcionisali potrošače – za "nedovoljan patrotizam": gde će sada američki vlasnici "juga" naći zupčasti za svoje jeftine i ekonomične automobile?

106518_0207-zastava-oruzje-foto-o-bunic_fJoš jedan primer. Osnovni izvor prihoda državne kase SFRJ je bio izvoz naoružanja. Glavni kupci jugoslovenskog naotužanja su bili: Irak, Libija, Iran, Sudan, Etiopija, Alžir, Somalija, Uganda, Koreja. Nije teško dosetiti se, da su SAD iz samo jednog političkog uzroka bile zainteresovane da unište jugoslovenski Vojno-industrijski kompleks. Međutim postojali su i ekonomski uzroci. Stvar je u tome, što je sa tržišta, koje su zauzeli jugoslovenski prodavci naoružanja, potisnuti ih je bilo praktično nemoguće: jugoslovensko oružje je bilo veoma visokog kvaliteta (jugosloveni su proizvodili oružje uglavnom na osnovu složenih zapadnih – uključujući i američke tehnologije, kupivši licence), a ono je veoma jeftino koštalo – Jugoslavija je prodavala naoružanje za čvrstu valutu, a plate u jugoslovenskom Vojno-industrijskom kompleksu su isplaćivali u brzo obezvređenim dinarima. Danas jugoslovenski Vojno-industrijski kompleks, porušen bombardovanjem avijacije NATO-a, ne postoji. SAD su lišile dobavljače oružja mnogih svojih porotivnika na međunarodnoj areni– kao prvo, i otvorili za svoje trgovce oružjem novo tržište – kao drugo.

 

Oni znaju voleti samo pokorne

vuk-draskovicRazume se, zapadne korporacije ne mogu direkto reći: mi vodimo rat u Jugoslaviji radi svog superprofita. Zato nam pričaju priče o "fašisti", Miloševiću – iako to nije Milošević nego "dobri", predsednik Hrvatske F. Tuđman koji se proslavio rečima "hvala bogu, moja žena nije ni srpkinja ni jevrejka", i "mi moramo biti zahvalni junacima-ustašama (to jest hrvatskim fašistima iz vremena II svetskog rata) za to što su oni stvorili Hrvatsku hrvatskom – bez cigana i jevreja".
Zato je Zapad tako zahvalan Vuku Draškoviću, koji je obećao sprovesti "pravu privatizaciju", – iako na Zapadu, naravno, znaju, da Drašković srpski nacionalista ni po čemu nije bolji od Šešelja, onaj isti pristalica "Velike Srbije" (i razlika je samo u tome, što je Drašković prozapadni srpski nacionalista, a Šešelj je antizapadni).

Zato na Zapadu vole i predsednika Crne gore Mila Đukanovića: u Crnoj gori je privatizacija sasvim drugog karaktera, nije takva kao u Srbiji. U Crnoj gori preduzeća su nasilno likvidirana, a svo vlasništvo je prisvojio uzak krug državne nomenklature (formalno – nekoliko fondova, brokerskih i konsultantskih firmi). Sve to je, uzgred, dovelo privredu u ćorsokak, i zato je sada u Crnoj gori, na delu sledeći, drugi, plan privatizacije, koji je u potpunosti kopirani sa čubajsovske "vaučerizacije". Očigledno je "vaučerizacija" Crne gore sprovedena sa računanjem na žalosno rusko iskustvo, i, prema tome, crnogorsko rukovodstvo je postavilo svoj cilj stvaranje u republici kriminalno-birokratskog kapitalizma a-la Gajdar i Čubajs. Zapadnom kapitalu to odgovara, pošto još 1998 g. crnogorsko rukovodstvo izjavljuje da je spremno prodati zapadnim koncernima kontrolne pakete akcija 6 najvećih crnogorskih kompanija za smešnu sumu od 1 milijardu dolara. Već sada je poznato, kakva će zapadna kompanija kupiti kakvo crnogorsko preduzeće (naprimer, rafineriju nafte "Jugopetrol" u Kotaru, aluminijski kombinat i Podgorici i t.s.). upravo zato zapadna avijacija i nije bombardovala ta preduzeća (tačno isto, uzgred, kao i preduzeća bakarnog kompleksa u samoj Srbiji!).

Potpuno je očigledno, da je privatizacija po Čubajsu, pravilno nazvana "pljačkaška", ne može biti da je pljačkaška u Rusiji a nije pljačkaška u Crnoj gori. Naravno, na Zapadu to razumeju. Ali kada je reč o superprofitu takve se "sitnice", prirodno zaboravljaju. Nisu uzalud SAD otvorenio izjavile, da su izdvojile 15 miliona dolara na svrgavanje Miloševića – zakonito izabranog predsednika suverene države.

Ostaje da čekamo kada će Miloševića svrgnuti (pisano 1999), – i posmatramo kakvo će raspoloženje zatim biti u Jugoslaviji, nekoliko godina kasnije. Imam poznanike u Ukrajini, koji su se veoma radovali razbijanju Sovjetskog Saveza, "oslobođenju od vlasti moskovljana", koji su "ujedinili Ukrajinu", i maštali da se prisajedine NATO-u. Evo već pet godina kako svi oni zajedno kriju "neodložnost", dirljivo vole "moskovljane" i mrze NATO.

NASTAVIĆE SE ... DEO 3

 

Ostavite komentar

Sva polja oznacena sa * su obavezna

Captcha
decembar 22, 2018
imperio 10
Prilozi saradnika Neo Marx

Demokratija Američke Administracije - Saopštenje Vlade Bolivijske Republike Venecuele

Vlada Bolivarske Republike Venecue obaveštava da je dana 12. decembra, na konferenciji za novinare međunarodnih medija, predsednik Republike Nikolas Maduro Moros objavio niz informacija koje otkrivaju postojanje novog plana za podrivanje demokratske…
jun 22, 2018
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/5FB856F7-9E22-4522-9384-E2C1F0AD502A_w1023_r1_s.jpg&w=246&h=150&zc=1
Iz našeg ugla - KPS Neo Marx

Izdaja Srbije

Da bi naši čitaoci lakše i u potpunosti razumeli “igre” oko Kosova i Metohije i veličinu izdaje “srpskih” vlasti, moramo se vratiti malo unazad. Uvođenjem “demokratije” u srpsko društvo, izvršena je prva i najveća prevara. Dobili smo politikante pod potpunom…

Promena svesti

maj 05, 2018 10223
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/48pl_6hg-650x450.jpg&w=90&h=64&zc=1
Srpska napredna stranka nije normalna politička organizacija.Od kako je stvorena…

„IZBORI“

mar 18, 2018 10449
izbori
Šteta je trošiti reči na beogradske ili bilo kakve „izbore“ u okupiranoj zemlji kao što…

Hajdegerova filozofija u svetlu životvornog humanizma

jan 20, 2018 17452
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/735491duci_simonovic.jpg&w=90&h=64&zc=1
Studija koja se nalazi pred čitaocem nije proizvod stvaralačke radosti, već stvaralačke…

Komunistički Pokret Srbije - Karakter i ciljevi

nov 29, 2017 9717
communist
Zar smo zaista toliko naivni da ćemo poverovati da će najpokvareniji i najnemoralniji…

Izdvajamo