29
pet, mar

Analize
Typography
  • Smaller Small Medium Big Bigger
  • Default Helvetica Segoe Georgia Times

war1Teška finansijska i privredna kriza uvek dođe u paketu s recesijom – a odgovor na veliku nezaposlenost su javni radovi. A najveći javni radovi su, naravno, ratovi. To znači da je vojska najveći izvođač javnih radova. Posebno američka vojska, podrazumeva se. Još gore: „Američka vojska je najveći – i praktično jedini veći – američki program zapošljavanja“, kaže Robert B. Reich, sada profesor, nekad Klintonov ministar rada. Ako pogledate brojke, slika se odmah izoštri. Pazite: u vojsci je trenutno 1.400.000 Amerikanaca, 833.000 ih je u rezervi, a oko 1.600.000 ih je zaposleno u preduzećima koja rade za vojsku. Bez vojske, bez tog „protivrecesijskog“ programa – nezaposlenost u Americi bila bi osetno veća nego sad: trenutno nezaposlenost iznosi 9,5%, a bez vojske bi iznosila 11,5%. A tek ovo: u kojim američkim regionima su ljudi prošle godine zaradili više nego pre? U kojim američkim regionima su se lični dohoci ljudi prošle godine povećali? Samo u onim u kojima je velika koncentracija vojnih i saveznih službi –San Antonio(Teksas),Virginia Beach(Virginia) i Washington (DC). Ergo: vojska deluje protivrecesijski. Je li to argument za povisivanje vojnog, obrambenog budžeta? Je li to argument za dodatnu vojnu potrošnju? Je li to argument za povećanje vojske? Ne, upravo obratno, kaže Reich: „Gigantski prikriveni vojni program zapošljavanja je lud način zapošljavanja jer stvara radna mesta koja ne trebamo, a zadržavamo ih jer nema poštene alternative.“

Najjednostavnije je imati veliku vojsku. Ne treba više razmišljati. Sve tvoje socijalne brige prestaju. Ništa se ne treba menjati. Sve može ostati tako kako jeste. Nezaposleni ste? Idite u vojno-industrijski kompleks! Zato Kongres uvek tako poludi kad vlada najavi nekakvu štednju u vojno-industrijskom kompleksu: ako se u okruženju iz kog dolazi ovaj ili onaj kongresmen nezaposlenost poveća, to će ga na sledećim izborima stajati glave. Recimo: Kongres je poludeo kad je ministar obrane Robert Gates nedavno saopštio da će srezati posao nekih podizvođača. Nadalje, Kongres je poludeo kad je Gates saopštio da će zatvoriti štab u Norfolku (Virginia). I, konačno, Kongres je poludeo kad je Gates saopštio da će prestati proizvoditi neke transportne i borbene avione, koje više ne trebaju. Retorička reakcija kongresmena i senatora, i republikanskih i demokratskih, bila je uvek ista: “To će oslabiti obrambenu sigurnost Amerike!”Ili: “To će smanjiti našu nacionalnu sigurnost!” Što je svakako opaka ezopovština. Zapravo su hteli reći: Hej, ako smanje ugovorni rad podizvođača, ako zatvore štab u Norfolku, ako prestanu proizvoditi avione jer ih više ne trebamo, to znači da će se u mom regionu – okej, u mom glasačkom području – smanjiti broj radnih mesta, što nadalje znači da će se smanjiti lični dohoci moje glasačke baze, što nadalje znači da će moju glasačku bazu preplaviti nezadovoljstvo, što na kraju znači da ću izgubiti sledeće izbore – i posao.

Nacionalna sigurnost je, dakle, maglena zavesa, samo maska za status quo zapošljavanja u vojno-industrijskom kompleksu, samo krinka za vojnu politiku zapošljavanja o kojoj zavise radna mesta senatora i kongresmena. Dodatna ironija je u tome da Gates zapravo uopšte nema nameru sniziti budžet američke vojske, ni slučajno, daleko od toga – američki vojni budžet sledeće bi se godine trebao povećati za 2,2%, tako da će iznositi 708 milijardi dolara. Ako dodate još budžet Ministarstva nacionalne bezbednosti, ureda za vojne veterane, ureda koji upravlja nuklearnim oružjem i vojnih bezbedonosno-obaveštajnih službi, dobijete oko 950 milijardi. Ukratko: američki obrambeni budžet veći je nego pod Bushem. Gates želi samo zatvoriti štab koji više nije potreban – i prestati s proizvodnjom aviona koje više ne trebaju. A Kongres želi upravo obratno: da Amerika i dalje ima vojne štabove koje više ne treba, da i dalje ima vojna uporišta koja ne treba – i da i dalje proizvodi oružje koje više ne treba. To je jedini način da kongresmeni i senatori u svojim regionima sačuvaju radna mesta – jednini način da spreče nezaposlenost svoje glasačke baze. To je ujedno jedini način da svojoj glasačkoj bazi osiguraju radna mesta. Ako ne ide drugačije, proizvodiće oružje koje je zastarelo, koje više niko ne želi i koje smanjuje i sigurnost američke vojske i američku nacionalnu bezbednost. Što više proizvedemo zastarelog i nepotrebnog oružja, više je radnih mesta! Proizvodnja zastarelog, neupotrebljivog, nepotrebnog oružja jača nacionalnu sigurnost! Ko podržava proizvodnju zastarelog, neupotrebljivog, nepotrebnog oružja, podržava američke vojnike u Iraku, Afganistanu i na drugim američkim frontama! Zato ne dirajte nacionalnu sigurnost! Kako kaže Reich: „Nacionalna sigurnost je maska za sigurnost radnih mesta.“

UBISTVO

Kad dođe recesija, najsigurnija su radna mesta u vojsci. U vojsci nema recesije, nezaposlenosti. U vojsci niko ne gubi posao – osim ako ne siluje, unakazi i pobije stvarno veliki broj civila (i ulove ga) ili ako strogo poverljive dokumente ne „pretoči“ internet stranici WikiLeaks, kao što je učinio Bradley Manning, 22-godišnji vojni obaveštajac koga sada u Quanticu verovatno muče nekim pikantnim waterboardingom, što je s druge strane još i dobro ako pomislimo da republikanski kongresmen Mike Rogers za njega zahteva smrtnu kaznu. Oba američka rata, afganistanski i irački, nisu samo nastavak politike drugim sredstvima, već i nastavak ekonomije drugim sredstvima – nastavak neoliberalne ekonomije drugim sredstvima.

Koja je glavna karakteristika neoliberalne ekonomije?

Outsourcing. Ukidanje radnih mesta kod kuće i seljenje tih radnih mjesta u inostranstvo. Izvoz radnih mesta u Treći svet , tamo gde je jeftina radna snaga i gde je život jeftin. Ratovima u Afganistanu i Iraku Amerikanci su neoliberalizam i logiku outsourcinga doveli i pervertirali do krajnje granice: tamo gde je život jeftin, Amerikancima su – američkim vojnicima, službenicima obrambenog sektora, podizvođačima vojno-industrijskog kompleksa i sl. – osigurali dobro plaćena radna mesta.

Ima li što bolje od toga da si dobro plaćen u državi gde je sve jeftino? Zar to nije definicija američkog sna? Zar to nije povratak društva prosperiteta? Zar to nije povratak društva izobilja? Amerikanci ratovima nisu samo „preventivno“ smanjili nezaposlenost koja je uništavala već „predkriznu“ Bushovu Ameriku, već su u inostranstvu – u Trećem svetu – „otvorili“ gomilu novih radnih mesta.Ilibolje rečeno: to što su „izvezli“ u Treći svet, uzeli su nazad – i to u izobilju! S kamatama. With a vengeance, kako bi sami rekli. Ali ta radna mesta imaju sasvim jasan neoliberalni format: radno mesto u Iraku, odnosno Afganistanu upravo je onakvo radno mesto kakvo zamišlja neoliberalni kapitalizam. Radno mesto u Iraku, odnosno Afganistanu je idealni neoliberalni posao: stresan, prekovremen, celodnevni i smrtonosno opasan, s velikom mogućnošću da zaposleni ičini samoubistvo.

Internet stranica iCasualties.org, koja evidentira mrtve na strani okupacijskih snaga, ovih dana je izvestila da je i u Afganistanu pala magična granica od 2.000, da je dakle poginulo već više od 2.000 vojnika – od toga je 1.226 američkih (331 britanskih, a 445 leševa dele ostali „voljni“). U Iraku je palo još više stranih vojnika, 4.723 – od toga 4.405 američkih. Ali u Afganistanu se rat zahuktava: u junu i julu je poginulo skoro 200 stranih vojnika. Dobar posao, ali neoliberalan – možeš umreti. Poginuti. A za one koji poginu ne možemo reći da su žrtve rata, već žrtve nesreća na radu. Nema šta, radno mesto u Iraku, odnosno Afganistanu je ispunjenje neoliberalnog sna i neoliberalnog imperativa: Ako želite siguran posao, potražite opasan posao! Pre – u pionirskim vremenima osvajanja Divljeg zapada – za to da posao bude opasan brinuli su se Indijanci: danas za to brinu Afganistanci i Iračani u najnovijem vremenu i Libijci.

I što je bitno: tržište deluje! Tržište funkcioniše! Čekajte, ko ili što je Bog neoliberala? Tačno, nevidljiva ruka tržišta. Pa, nevidljiva ruka koja vodi i uređuje tržište, stalno brine da u Afganistanu i Iraku bude dovoljno posla. Kad plamen utihne u Iraku, grune u Afganistanu – kad se broj mrtvih smanji u Iraku, poveća se u Afganistanu – kad se u Iraku smanji potreba za američkom vojskom, poveća se u Afganistanu – kad u Iraku smanje broj američkih vojnika, odjekne panični krik da treba povećati broj američkih vojnika u Afganistanu. A to još nije sve. Kao što znate, u Iraku je samo još 50.000 američkih vojnika – svojevremeno je bilo 170.000. To znači da se broj američkih vojnika dramatično smanjio. Ništa loše, još manje dramatično: na drugoj strani se povećao broj privatnih zaštitara koji su zamenili američke vojnike i koje zapošljavaju podizvođačka poduzeća a la Blackwater, ugovorni partneri Pentagona, kojih je oko 2.700.Ilipreciznije: u Iraku je oko 95.000 privatnih zaštitara, a u Afganistanu još više, oko 112.000. Što znači tri stvari: prvo, privatnih zaštitara je u Iraku i Afganistanu više nego američkih vojnika; drugo, kad američki vojnici konačno napuste Irak, broj podizvođačkih preduzeća koja će liferovati privatne zaštitare, zamene američkih vojnika, dramatično će porasti, na 6.000, možda čak 7.000; i treće, rat i okupaciju su sasvim privatizovali, ali tim perverznim outsourcingom nisu samo stvorili nova, dobro plaćena radna mesta, već su na radnim mestima koja su pre zauzimali američki vojnici, zaposlili privatnu vojsku koja obavlja nekadašnji posao vojnika i koja je bolje plaćena od redovne vojske. Oustourcing vojnih službi koji je počeo odmah posle pada Berlinskog zida i kraja hladnog rata, time je došao do svog logičkog zaključka.

Vidite, nevidljiva ruka tržišta, koja brine za slobodu kapitala i slobodan protok radne snage, u Iraku i Afganistanu nije zakazala. U Americi jeste. I u Europi. Ratovi su nekad bili zadnji stadijum imperijalizma – danas su zadnji stadijum neoliberalizma. Isto kao što je imperijalizam trebao ratove, treba ih i neoliberalizam. Što nije teško: već sam neoliberalizam je vojno stanje – brutalna finansijska takmičenja, napadi i neprijateljska preuzimanja preduzeća, tajnovitost, poslovanje i delovanje na ivici legalnosti, ubijanje konkurencije, obožavanje i slavljenje autoriteta, ceđenje radne snage, konformizam, poslušnost, ponižavanje, uklanjanje slabosti i slabijih članova, suspendovanje emocija, likvidiranje radnih mesta. Ilibolje rečeno: rat je prirodno stanje neoliberalizma. Zašto se Amerikanci u maju 2011. nisu maknuli iz Afganistana kao što je najavljivano? Ma dajte. To bi značilo previše nezaposlenih, previše izgubljenih radnih mesta, previše crvenih brojki, previše bankrota, previše samoubistava. A šta mislite, zašto Bradleyja Manninga sada tako napadaju i demonizuju? Zašto ga proglašavaju izdajicom i državnim neprijateljem br. 1? Zašto kažu da je izdavanjem strogo poverljivih vojnih dokumenata o afganistanskom ratu ugrozio živote američkih vojnika i američku nacionalnu sigurnost? Logično: kad ugroziš slobodu neoliberalnog kapitalizma, ugrožavaš nacionalnu sigurnost. Šta mislite, zašto ga pokušavaju na svaki način što više kompromitovati – i što mislite, zašto su otkrili da je gej? Hteli su reći: tipa treba hospitalizovati! Treba ga poslati psihijatru! Na elektrošokove! Svakako, samo bi ludak uništavao tako divnu finansijsku piramidu kakva je rat u Afganistanu – samo bi ludak pokušao pokopati tako dobro preduzeće! Kako je Brecht rekao: „šta je pljačka banke u poređenju s osnivanjem banke“, mi bismo mogli reći: što je rat u poređenju s neoliberalizmom!

SAMOUBISTVO

Kako je već rečeno: radno mesto u Afganistanu ili Iraku idealan je neoliberalni posao, jer zaposlenom – koji nije na nivou svog radnog mesta, koji pokazuje znake slabosti, koji ne može izdržati pritisak, „posttraumatski stres“ i sl. – nudi puno mogućnosti da izvrši samoubistvo. Američka vojska je nedavno objavila izvještaj iz istraživanja prema kojem se stopa samoubistava među američkim vojnicima podigla iznad stope samoubistava među američkim civilima – i to se dogodilo prvi put posle Vijetnamskog rata. Samo u junu samoubistvo su izvršila 34 američka vojnika – najviše od početka oba rata. Prošle godine samoubistvo je izvršilo 160 američkih vojnika. Razlog više da je o samoubistvima američkih vojnika i njihovom „posttraumatskom stresu“ progovorio i predsednik Obama, ali kad je tešio vojnike koje muči „posttraumatski stres“, potencijalne samoubice, zvučao je kao da teši radnike koji su izgubili posao: „Kao što mnogi od vas dobro znaju, posttraumatski stres je strašna bolest – noćne more koje se vraćaju, iznenadni napadi besa, beznađe – koja je mnoge naše vojnike dovela do toga da su sebi oduzeli život. Zato bih danas svima koji se bore s tom bolešću rekao: nemojte trpeti u tišini. Ako tražite pomoć, to nije znak slabosti. To je znak snage. Domovina vas treba. Tu smo za vas. Tu smo da vam pomognemo da ostanete uspravni. Nemojte se predati.” To bi mogao reći i nezaposlenima. To bi mogao reći radnicima koje su upravo otpustili. To bi mogao reći radnicima čija su radna mesta pobegla u Treći svet. Joyce Lucey, majka vojnika koji je po povratku iz Iraka izvršio samoubistvo, u intervjuu koji je objavila internet stranica „Democracy Now!“ svog je sina po povratku iz rata, s idealnog neoliberalnog radnog mesta, opisala ovako: „Kad sam sedela pored njega, pitala sam se: Ko je ova osoba? To nije moj sin? Nisam razumela šta je govorio. Bio je sasvim promenjen i izgubljen.“ Neoliberalizam sasvim promeni čoveka. I rat. Totalno.

A to nas dovodi do pitanja: što je pandan tih vojničkih samoubistava u realnom sektoru? Zar nisu pandan upravo ti samoubilački pokolji na radnom mestu? Zar nisu pandan ti samoubilački pokolji koji su karakteristični pre svega za Ameriku i koje Amerikanci nazivaju „going postal“? Samoubilački pokolji na radnom mestu su naziv “going postal” dobili po samoubilačkom pokolju koji je 1986. godine u Edmondu (Oklahoma) učinio poštar Patrick Henry Sherrill – u pošti, na svom radnom mestu, ubio je 14 svojih kolega, a onda sebe. Na početku avgusta nešto takvo se dogodilo u Manchesteru (Connecticut): Omara Thorntona, šofera zaposlenog u skladištu pivare Budweiser, poslali su na disciplinsku komisiju jer je ukrao nekoliko flaša piva. Dali su mu da bira između dve mogućnosti: da ode sam ili da ga otpuste.Thorntonje odlučio da radije ode sam, nego da ga otpuste: najpre je ubio sedam kolega, a onda sebe.Thorntonje bio proleter srednjih godina, kome proboj u srednji sloj nije uspeo, “jeftini” krediti kojima je pokušao sebi utrti put prema gore, u srednju klasu, opteretili su ga i pokopali. Tipično. Jesu li ljudi koje je ubio bili žrtve pokolja ili žrtve nesreće na radu?

Samoubilačkih pokolja na radnom mestu ove je godine bilo nekoliko: u Albuquerqueu (Novi Meksiko), Anaheimu (Kalifornija), Hot Springsu (Virginia), Kinstonu (Alabama) i tako dalje. David Rosen, komentator CounterPuncha, kaže da su samoubilački pokolji na radnom mestu posle 1994. godine, kad je pao rekord (1.080 pucnjava na radnom mestu), u vreme Clintonovog ekonomskog buma polako padali, ponovno poskočili u vreme prvog Bushovog mandata, a onda opet blago jenjavali, a sada, u vreme krize i recesije, ponovno jako porasli. Kako izveštava Bureau of Labor Statistics, koji prati ubistva na radnom mestu, godine 2008. – na početku krize – na radnim mestima bilo je čak 421 pucnjava koje su za sobom ostavile 67 leševa (sedam ubica je zatim izvršilo samoubistvo). Carlene Balderrama, 52-godišnja domaćica iz Massachusettsa, koja je zapala u strašne dugove i kojoj je pretilo hipotekarno oduzimanje kuće, lovačkom puškom je najpre ubila svoje tri mačke, a onda i sebe, a svojim kreditorima – hipotekarnoj banci – ostavila je poruku: “Kad mi oduzmete kuću, bit ću već mrtva!”

Omar Thornton i Carlene Balderama žrtve su „posttraumatskog stresa“. Isto kao američki vojnici. Razlika je samo u tome da su njih zaboravili uključiti u javne radove i da se neoliberalnim reformama nisu uspeli prilagoditi. Isto kao što se neoliberalnim reformama nisu uspeli prilagoditi indijski seljaci – u zadnjih deset godina samoubistvo je izvršilo 150.000 indijskih seljaka koji nisu više mogli naći izlaz iz strašne zaduženosti i koji su zatim popili onaj zloglasni koktel pesticida. Trik je, naime, neoliberalno jednostavan: da bi mogli kupovati jako skupo genetski modifikovano seme, koje bi trebalo iskoreniti siromaštvo i koje je patentirala svemoguća i sveprisutna korporacija Monsanto, bad guy mnogih insajderskih dokumentaraca (The World According to Monsanto, The Future of Food, Food Inc.), prisiljeni su uzimati kredite – a da bi dobili kredite, prisiljeni su svoja imanja stavljati pod hipoteku i time bivaju ulovljeni u začarani krug novih generacija semenja i novih kredita, tako da pre ili kasnije puknu. Životni troškovi su u neoliberalizmu visoki – a takođe i žrtava neoliberalizma je već toliko da bismo mogli govoriti o zločinima protiv čovečnosti. U Indiji, Americi, Afganistanu, Iraku i Srbiji. Zlo zvano neoliberalizam se , zahvaljujući srpskoj kvislinškoj vrhuški uvuklo na velika vrata u Srbiju i uzima svoj krvavi danak. San o zemlji dembeliji pretvara se u noćnu moru. Rešenje postoji, ne tako jednostavno, ne tako bezbolno ali postoji, KPS ga nudi gradjanima Srbije. Dodjite i borite se sa nama, drugog izbora nemate !!!.

Ostavite komentar

Sva polja oznacena sa * su obavezna

Captcha
decembar 22, 2018
imperio 10
Prilozi saradnika Neo Marx

Demokratija Američke Administracije - Saopštenje Vlade Bolivijske Republike Venecuele

Vlada Bolivarske Republike Venecue obaveštava da je dana 12. decembra, na konferenciji za novinare međunarodnih medija, predsednik Republike Nikolas Maduro Moros objavio niz informacija koje otkrivaju postojanje novog plana za podrivanje demokratske…
jun 22, 2018
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/5FB856F7-9E22-4522-9384-E2C1F0AD502A_w1023_r1_s.jpg&w=246&h=150&zc=1
Iz našeg ugla - KPS Neo Marx

Izdaja Srbije

Da bi naši čitaoci lakše i u potpunosti razumeli “igre” oko Kosova i Metohije i veličinu izdaje “srpskih” vlasti, moramo se vratiti malo unazad. Uvođenjem “demokratije” u srpsko društvo, izvršena je prva i najveća prevara. Dobili smo politikante pod potpunom…

Promena svesti

maj 05, 2018 10225
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/48pl_6hg-650x450.jpg&w=90&h=64&zc=1
Srpska napredna stranka nije normalna politička organizacija.Od kako je stvorena…

„IZBORI“

mar 18, 2018 10451
izbori
Šteta je trošiti reči na beogradske ili bilo kakve „izbore“ u okupiranoj zemlji kao što…

Hajdegerova filozofija u svetlu životvornog humanizma

jan 20, 2018 17456
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/735491duci_simonovic.jpg&w=90&h=64&zc=1
Studija koja se nalazi pred čitaocem nije proizvod stvaralačke radosti, već stvaralačke…

Komunistički Pokret Srbije - Karakter i ciljevi

nov 29, 2017 9722
communist
Zar smo zaista toliko naivni da ćemo poverovati da će najpokvareniji i najnemoralniji…

Izdvajamo